U nekim familijama nedelja popodne je tradicionalni dan za ‘lov na vestice’, ali u mojoj je to subota. Tada se ide kod babe na rucak (kod babe na rucak je odavno prestalo da ima znacenje odrednice mesta vec je postalo nesto kao tajni kod, sintagma sa posebnim znacenjem medju clanovima nasih nekoliko porodica, krvlju i genima neraskidivo vezanih jedni za druge a svi zajedno za sve sto ima veze sa jelom). Okupljamo se u ogromnim kolicinama, hrane ima kao da nam dolazi u posetu vojni logor ili pola Somalije, svi naravno zelimo da smrsamo ili ne smemo da jedemo zbog holesterola I ostalih bolesti (najzdravija je u stvari baba koja jedina nema visak kilograma niti problem sa mascu u krvi, ali avaj, njoj manjak zuba ne dozovoljava da pojede sve ono sto mi ne bismo smeli (ne znaci da ga na kraju krisom od samih sebe ne saspemo u tanjir, iz njega i u zeludac)). Lubenica od 10 kila  je prepolovljena i stavljena da se hladi jos jutros a baba stavlja svoju svecanu kecelju za docek “pilica” i “zabaca” sto smo svi mi, bez obzira sto su moji rotidetelji vec i sami pomalo sedi i sto ih ja, kada me iznerviraju, zovem ljudima rodjenim polovinom proslog veka.

U duhu tradicionalnosti, zila kucavica maminog i tetkinog gnezda iz kog su se izlegle a sad mu se vracaju subotom popodne sa svojim “pacicima”, je naravno ognjiste. Vremenom evoluirano, vise nije kamin ili sporet na lozenje vec je obican sporet “sa 4 ringle” i naravno- trpezarijski sto. Posto baba zivi sama inace, sto je normalne velicine stola za jednu porodicu, tj za 4 stolice. Medjutim, mudraci iz sveta stolarije predvideli su srpske obicaje obedovanja tako da ovaj sto ima i svoj tajni otvor- uglavnom ga sestra i ja razvlacimo tako sto ga svaka uhvati za po jedan kraj a onda se na sredini stvara rupa u koju se ubacuje ista takva daska koja magicni stocic pretvara u oval za najamnje sestoro. To sto nas ima vise od sestoro nije nikakav problem jer sada kada je sto povecan matching daskom odjednom svi dobijamo utisak da je dovoljan da nas podnese sve i pocinjemo da se redjamo kao sardine, smestajuci laktove u tanjir onog do sebe.

Iz vremena kada smo mi deca jos bili prava deca tj. bili stvarno fizicki mali, ostala je teorija da nas je bolje nabiti izmedju zida i stola, em da nas imaju na oku, em sto smo manji pa mozemo tamo da se uvucemo. I uopste, raspored sedenja se nekako normalno ustalio tako da i danas svako zna gde mu je mesto, niko se ne seca kada smo i zasto seli bas tako kako sada sedimo ali nikome nikada nije palo na pamet da sedne na necije “tudje” mesto. Danas, kada brat ima 26, ja 22 a sestra 17, vise i nismo tako mali ali i dalje smo nabijeni izmedju zida i stola sto i ne bi bio neki problem osim sto sestra i ja tacno mozemo da ocenimo da li smo se i koliko ugojile na osnovu toga da li lako kliznemo na svoje sediste ili malo zapnemo, ne daj boze stomakom dodirnemo tanjir na stolu (sto naravno ne moze proci nezapazeno i biti iskulirano tek tako jer ‘kad sam se ja ovoliko ugojila’ i ‘kakva sma svinja’ prosto ostaju da vise u vazduhu). Doduse, posle smo skontale nacin da lazemo sebe- jednostavno uvlacimo stomake dok u isto vreme uvlacimo i pozadine na stolice.

Rucak pocinje paradajz corbom oko koje se jos uvek vode pregovori napetosti ravnoj onima sa Jalte kad se delio svet medju mocnicima. Nekako se uvek zavrsi na cuvenoj “ja cu samo jednu kutlacu, BEZ PERSUNA!” i kontraudaru “ajde ajde, bar malo zbog stomaka”. Mogla bih da nabrajam sta se sve jede i kojim redom ali porodicni Dzejmi Oliveri zasluzuju sopstvenu odu tako da cu se fokusirati na tipican razgovor koji se za stolom obavlja. Skoro uvek krece baba necim ovako: “Zvala me juce Gvozdenka…” “Ko je Gvozdenka?” pita brat, neupucen u porodicnu lozu jer nije, kao mi devojcice, 1237 puta prelistao stare crno-bele albume sa popisima porodicnog stabla na poledjinama fotografija. “Znas onu Gocu sto je bila proslog leta kod nas” pocinje objasnjenje tetka. “Ona sto ima cerku tvoje godiste” dodaje meni mama. “Jeste, pa ta mala je njena cerka iz prvog braka” dodaje baba glasom koji jasno govori da ne odobrava razvod kao pojavu. “Sta ona bese studira?” “Fiziku valjda” “Pa jeste, i njen otac je voleo sve prirodne nauke, secas ga, Mile Sekirica?” “E, jel on u stvari brat one Natke koja nije htela da zvace kad je bila mala pa su joj njeni svu hranu seckali sitno?” “Ne bre, Natka je cerka od baba Mile, ona je deda Vitina sestra.  Mile Sekirica je brat od Ljube, to je ona sto je mucala kad je bila mala a njeni nisu hteli da je vode kod logopeda pa su je u skoli stavili u specijalno odeljenje a uopste nije bila za tamo.” “Da, jao, ona sad bas lepo prica, jadna. Tako je bila smotana i stidljiva kad je bila mala a posle se skroz promenila, i udala se za onog finog coveka, bila sam ja posle svadbe kod njih” “Ma da, sad ima i devojcicu, mislim da je treci razred osnovne” “Ima i sina bre, on je stariji, ko Nemanja mozda” “Godinu dana mladji! Znam, sad cu da ti kazem, kad ste to leto slavili rodjedan Nemanji oni su dosli bili za Beograd kod lekara, secas se da je imala stomak do zuba” “Jao jeste, boze, te godine se ubio onaj nas rodjak iz Zajecara, kako se bese zvao?” “Boba. Jadan, nije ni njemu bilo lako pored onakvih roditelja. A nasa baba Desa je uvek govorila njegovoj majci da ne pusta Radeta toliko da ga bije, jeste bila nepismena ali je vala znala da procita coveka…” “jeste znala, al na kraju ni ona nije lepse zavrsila, pala sa stolice jer je prisluskivala nas razgovor u drugoj sobi” “a bila je vec I stara. Nego mene cudi da je ona nadzivela onu svoju sestru, secas se, onu Julu sto je stalno nosila bombone u torbi i krisom pusila sa nama kad smo se krile od tate” “Joj secam se, pa kad tata uleti u sobu ona samo kaze- ja sam pusila , sve je u redu, a u piksli ka njoj okrenute tri cigare” “Zato je i umrla, sto je duvanila ko Turcin” “Pa i stric je pusio tri pakle dnevno pa je poziveo vala, svaka mu cast. A voleo je i da popije…” “E, deco, jel imate sta da pijete?” pukom asocijacijom na pice mama prekida ovaj haoticni razgovor i svi na trenutak ucute ne bi li se opet posvetli svojim viljuskama i plenu na njima. Nakon nekoliko sekundi tisine prosarane zveckanjem escajga nekome se opet potkrada pitanje “Pa doro, ko je onda ta Gvozdenka?”

“Pa Gocina mama” odgovara tetka lakonski i u neverici sto nam to nije odmah bilo jasno kad su se onoliko potrudili da nam objasne.