Profesor koji predaje avangardnu umetnost danas je, cini mi se sasvim spontano nosen pricom, dosao do ovog poredjenja. Naime, avangarde su pokusale da demistifikuju umetnost i da je skinu sa pijedestala gradjanske tvorevine koja podrzava takav sistem uredjenja drustva, cak mozemo reci da ga hrani i odrzava u zivotu. Muzej kao tvorevina prvog reda ovakvog drustva, nazivan od strane futurista i grobljem umetnosti, institucija je protvi koje se mnogi umetnici prve polovine 20. veka bore, skoro do poslednje kapi krvi.

Ali.

Biti avangardan nije lako. To znaci uvek biti u manjini. Meni kao pojedincu to nije tesko da shvatim, pogotovu ako se osvrnem na svoje detinjstvo. U osnovnoj skoli su me mrzeli (i ne, ne preterujem kada to kazem) jer sam postavljala pitanja, nosila starke i citala “ozbiljne knjige”. Komsije me gledaju cudno kada me sretnu u zgradi a ja nosim sako od tvida i leptir masnu u 11 ujutru- krenula na fakultet. Neki studenti me cak gledaju cudno (a pritom idem na jedan od najliberalnijih fakulteta u zemlji) kada na nekoj prezentaciji iskocim iz strogog kanona akademskog i dam oduska kreativnosti. Moje drugarice prizanju da ne bi mogle da nose zuti kaput kao ja, jer, iz nekog razloga, zuto nije boja za kaput. Ima i onih kojima nazalost, nisam dovoljno cudna, ali on je druga prica..

I sada- da li sam ja zbog svega ovoga prevelika pretnja javnom redu i miru? Da li ugrozvam poredak? Pa ne. Nosim sta zelim i malo se drugacije ponasam, imam neke stavove koje podrzava samo odabrana manjina, ali ne dekonstruisem opsti sistem vrednosti svojim postojanjem. Ja sam, recimo- polu-avangardna. Pa ni to nije uvek lako ali dobra strana je u tome sto ste skoro uvek ponosni na sebe jer ste drugaciji.

Ima ljudi koji bi sve dali samo da se nicim ne isticu. Uglavnom nisu ni svesni toga. Oni su “gradjansko drustvo” modernog doba, nevezano za stalez. Oni su vecina koja diktira standard, ne treba nosti vise od tri boje na sebi. Zene ne puse lule. Devojke ne barataju oruzjem. Muskarci su bolji vozaci. Klisei u kojima se drustvo gusi. U takvom drustvu je skoro cast biti malo cudan i neshvacen.

Jedna devojka, o kojoj imam izuzetno lose misljenje (sto je isto talenat po sebi jer se ja trudim da svakoga opravdam i nadjem uzrok odredjenog ponasanja) pricala je jako ruzno o meni. To bi trebalo da me uvredi? Pogresno! To mi je najveci kompliment! Da je imala lepo misljenje o meni smatrala bih da sam joj bar po necemu slicna a biti slican njoj nije nesto cime bih se pohvalila.

To se desilo i sirotim avangardistima. Toliko su se borili protiv muzeja, pokusavajuci da ga sruse kao instituciju, muzej ih je odbijao, oni su se time hvalili. Za njih je bilo ispod casti uci u muzej. To je znacilo da ste sve ono protiv cega se borite. To bi znacilo da ste licemer i izdajnik.

Ali, drustvo je cudo. Ono je masina koja usisava i prilagodjava sebi najneverovarnije pojave kojih se u slobodno vreme grozi i gnusa. Ali drustvo zna da moze da kontrolise samo ono sto prihvata, tako da je naslo nacine da integrise avangardu. Posle nekoliko decenija njihova umetnost nasla se na zidovima muzeja. Pripitomaljena je. Zato je muzej slican zooloskom vrtu. Nekada divlje vrste koje su ujedale i borile se na smrt da bi izbegle kavez, ipak su u njega dospele. Danas se vise ne bune, kandze i zubi su im otupeli. Ljudi placaju da bi ih videli, kao retkosti. Zele derivat divljine, spoljasnjost divljine, bez njenih opasnosti. Sitog i otupelog tigra, iza brave.

Tako je sa umetnoscu danas. Tako je i sa ljudima. Svaki pokret, svako buntovnistvo, kad-tad se smiri i postane deo legitmnog postojanja. Pankeri su zgrazavali svet odavno, vise se niko ne prska svetom vodicom kada vidi zelenu ciroki frizuru. Zuti kaputi se ipak siju, iako ima puno onih koji ne shvataju njihovu svrhu. Jednog dana kada postanu opsti hit izgubce svoju ulogu- nece vise biti avangardni, postace popularni.

Mozda ce se to desiti i meni. Mozda ce doci vreme kada ce devojke koje macuju, puse lule i nose leptir masne biti toliko rasporstranjene da ce neke nove devojke, ne znam po cemu drugacije, njih smatrati opozitom nad kojim isticu svoju nadmoc razlicitosti.

Pitanje- da li sam ja ovakva kakava sam avangardna danas jer to sto radim, nosim, mislim, jos uvek nije u modi, ili sam avangardna u dusi, i bila bih to u kom god vremenu da sam se rodila, kakvi god da su opsti ideali i moda?

To pitanje svako moze da postavi sebi. Da li u sebi nosimo dozu buntovnistva prema opstim i ustaljinim pravilima, koja se ne da ugusiti, ili ce nas vremenom vecina ipak pripitomiti? Da li ce nam se zivot u zooloskom vrtu dopasti? Da li cemo uopste biti svesni promene i onoga sto smo postali?