U nekim familijama nedelja popodne je tradicionalni dan za ‘lov na vestice’, ali u mojoj je to subota. Tada se ide kod babe na rucak (kod babe na rucak je odavno prestalo da ima znacenje odrednice mesta vec je postalo nesto kao tajni kod, sintagma sa posebnim znacenjem medju clanovima nasih nekoliko porodica, krvlju i genima neraskidivo vezanih jedni za druge a svi zajedno za sve sto ima veze sa jelom). Okupljamo se u ogromnim kolicinama, hrane ima kao da nam dolazi u posetu vojni logor ili pola Somalije, svi naravno zelimo da smrsamo ili ne smemo da jedemo zbog holesterola I ostalih bolesti (najzdravija je u stvari baba koja jedina nema visak kilograma niti problem sa mascu u krvi, ali avaj, njoj manjak zuba ne dozovoljava da pojede sve ono sto mi ne bismo smeli (ne znaci da ga na kraju krisom od samih sebe ne saspemo u tanjir, iz njega i u zeludac)). Lubenica od 10 kila  je prepolovljena i stavljena da se hladi jos jutros a baba stavlja svoju svecanu kecelju za docek “pilica” i “zabaca” sto smo svi mi, bez obzira sto su moji rotidetelji vec i sami pomalo sedi i sto ih ja, kada me iznerviraju, zovem ljudima rodjenim polovinom proslog veka. (Dalje)