Postoji mnogo nacina da prepoznas primitivne ljude, pre svega sto oni svoj primitivizam ne kriju vec ga sa ponosom isticu, ali odabracu samo jedan sada i napraviti presek ljudskog obrazovanja po nivoima. Nazivam ga: gramatickim pristupom ljudskoj vrsti.

Kao dete ne znas gramatiku i ne zanima te toliko. Dok si bas mali svima je slatko ako gresis i neispravno izgovaras reci, kasnije se roditelji vec uplase da nesto nije u redu pa te eventualno odvedu kod logopeda koji ispravi tvoj izgovor slova R (sta je to sa decom i slovom R? Secam se da u mojoj zgradi skoro niko nije umeo pravilno da ga kaze, jedina razlika je sto su neki vise vukli na J a neki na L). Pravila usvojis iako ne umes da ih definises, a kasnije tokom nizih razreda zbog njih dobijas cetvorke na kontrolnim. Tek kada krenes da ucis gramatiku nekog stranog jezika postane ti jasna gramatika sopstvenog. Do kraja osnovne skole trebaLO bi da si usvojio bar ona osnovna (retko ko ume u pola noci da ubaci glagol zobati u pluskvanperfekat, ali tu rec ionako neces mnogo upotrebljavati u kolokvijalnom govoru pa nije veliki greh ostati uskracen za to znanje).

Na prijemnom za srednju skolu te toliko izmuce gramatikom i pitanjima tipa (moj favorit sa prijemnog) Ana Frank je pisala dnevnik: a) iz dokolice, b) vezbala kranopis, c) jer joj je bilo dosadno i d) verovatno neki dubokoanaliticki odgovor koji se smatrao tacnim jer je u resenjima on zaokruzen ali nema nista vise smisla od ostalih, da ti se gramatika ogadi za ceo zivot. Zaista pocinjes da je cenis tek pred kraj srednje skole kada vec pocinjes da uvidjas razliku izmedju sebe, buduceg akademskog gradjanina, i ostalih, koji to nece biti. Elitizam je neminovno preziveti u nekom trenutku odrastanja, samo je pitanje kada ce te ta zla kob strefiti, ali meni se cini da najcesce pogadja bas na prelazu iz skole na fakultet.

I tu se lepo vidi kome je motika u venama. Pogotovu ako ispitanik pripada emigrantima na relaciji selo-grad. Dakle, kada emigrant dodje u novu sredinu i oseti se malim u odnosu na svetla velegrada u njemu se javlja neopisiva potreba da postane ono sto nas narod (koji se inace vazda isticao pravoslavljem) naziva “vecim vernikom od pape”. Naglasak bledi teze nego prave mrlje od kecapa kada ih potopite u Venis, cak mi se cini da postoji neka urodjena odbojnost prema prihvatanju govora nove sredine (po autobusima se sve sami cuvari usmene bastine dovikuju preko sedista kao preko tarabe) ali zato gramatika sa velikim G sjaji kao slovo srama na reveru- mora se pricati pravilno ili umreti! Izogovarati trebA umesto trebaM je pitanje casti, a nepristojno ispravljanje onih koji pogrese- cojstva i junastva. Oblik reci trebati brani se poslednjim kapima krvi, sveta je ko Kosovo, cudi me da AmeriKANCI jos nisu bacili neku bombu na nju koliko je drevna i vredna i koliko poklonika ima.

Volim kada mi ovaj moralizatorski momenat pošećere onim cuvenim “ja ne volim da ispravljam druge ali…” Desilo se mi se bezbroj puta da prisustvujem razgovorima gde je neko nekoga ispravio i zaista nikada, ali nikada, to nije zvucalo nehajno i usput. Pritom, svi ti skolovani “intelektualci” koji se osecaju prozvanim da ukazu drugima pravi put i izvedu ga na njega uglavnom nemaju bas nikakvu blistavu teoriju o tome zasto se, na primer, kaze trebA umesto trebaM, kada se lepo kaze moraM a ne morA. Ko to trebA, sta trebA? Zasto imam osecaj da ta rec nije pravilna, da nedefinisano visi u vazduhu kad god je izgovorim/ Zasto upotrebljavate neko pravilo ako ne umete da ga objasnite? Zato sto je neko nekada napisao da se tako pravilno govori? Izvinjavam se, neko je nekada sasvim pravilno i legitimno zapocinjao recenicu sa “ja bejah” pa ne znaci da mi danas zvucimo kao da citiramo tekst Dositeja Obradovica kada sednemo na trac partiju. Meni, mom uhu i osecaju ta rec nije pravilna, pritom, niko mi do sada nije dao valjano objasnjanje zasto se upotrebljava i zasto oblik koji meni zvuci ispravnije nije tacan, tako da, neka me spale na lomaci ako moraju, odbijam da ga koristim. Jezik se, kao i sve ostalo, neminovno menja. Ako su ljudi vekovima morali da prelaze preko malo-gradjanskog prkosa i prihvataju da je postalo legitimno govoriti bas onako kako govoris a ne kako je neko propisao, zasto se mi danas toliko opiremo promenama i prihvatanju ociglednog? Da ne zivimo mozda u vremenima vecih intelektualca nego ranije? Pozivamo se na Vuka koga su isto tako hteli da izopste jer je uveo psovke u recnik, a  danas je njegova slika iznad svake skolske table kao ikona. Zasto je tako lako izvuci primer iz istorije ali tako pretesko prihvatiti sopstveno vreme? Zar martiriji jezika i gramatike moraju da se bude, izazivaju revolucije, spaljuju a onda posthumno kuju u zvezde u bas svakoj epohi?

Naravno, ni ne ocekujem od ljudi koji su ostali na ovom razvojno-gramatickom nivou bilo kakav kriticki sud prema stvarima koje ih okruzuju, od nekih ne ocekujem cak ni da cujem misao koja je stvarno njihova, plasim se da ih za takvu vrstu rada nisu ni osposobili u istim tim skolama u kojima su naucili da trebA da govore pravilno (ali nazalost skoro nikada i da misle pre nego sto se u taj proces upuste). Gramatickim pristupom primitivizam se lako uocava ali nazalost tesko iskorenjuje- kada sledeceg puta cujete da neko nekoga nepristojno ispravlja u govoru, osim ako nije u pitanju uciteljica koja ispravlja djaka, razmislite o ovome.

I za kraj, neki lik u “Lovcu u razi” rekao je onom glavnom do prilike ovo- bices dovoljno obrazovan da bi ispravio onoga koji pogresi, ali nedovoljno da bi znao kako te to cini manje a ne vise vrednim od njega. Covek je potpuno bio u pravu- takvi trebaJU da se uguse u sopstvenoj prosecnosti.