Grci ne idu na plazu kao mi, Srbi. Njihov odlazak je pravi riutal koji nista, pa ni pad meteora, ne bi mogao da ubrza. Slican stav imaju i prema donosenju kusura u kaficu ali to je van ove teme.

Grci na plazu dolaze u etapama. Bude se kasnije od turista i nisu opstednuti trkom u devet ujutru da nece iskoristiti svaki zrak sunca ili da ce im neko ukrasti lezaljku. Ne moraju ni da se pozicioniraju pod posebnim uglom kako bi se osuncali a ne izgoreli, da iI voda i tus budu dovoljno blizu da im put do istih ne ozledi nezna stopala po vrelom pesku ali i dovoljno daleko da ih buka od oba ne uznemirava u postizanju meditativnog mira prilikom ispijanja frapea (koji, isto, ne locu u nenormalnim kolicinam kao turisti). Ne smetaju im ni drugi turisti iz Srbije jer ih ne razmeju sta govore (“mamoooo, kude su mi papuuuce”) a i, ruku na srce- glasniji su. Ne moraju svoju malu decu da mole da udju u vodu a stariju da izadju, ne moraju da se mazu razlicitim kremama zastitnog faktora plus beskonacno sve dok ne postignu izgled sneska belica, niti da narucuju pice rukama i nogama oponasajuci cedjenje pomorandze. Grci ne nose na plazu peskir sa slikom novcanice od 500 eura, vec neki obicni, sa cveticima, prvi koji su nasli u kupatilu. Iako su sporiji na putu od kuce do plaze, Grci ne provode deset dana pre tog poduhvata da se spakuju za plazu.

Prosecna Grkinja provede godisnje deset puta vise vremena na plazi ali ima pet puta manje kupacih kostima od bilo koje Srpkinje. Ona ne spaja boju cvetica na snalici sa lakom na noktima na nogama, niti iste obavezno maze. Nema svake godine novu torbu za plazu jer joj se stara pokida od tezine tereta. Ne nosi sa sobom tri casopisa, knjigu na srpskom, knjigu na engleskom, ukrstenice, blokce, tri kreme (faktor +50, faktor +15 i onu za bronzani sjaj), labelo, naocare za citanje i za sunce, cesalj, gumicu i snalicu, peskiric za lice, obicne i vlazne maramice, suv kupaci, jos jedne naocare za sunce koje se slazu sa bojom rezevrnog kupaceg, ulozak- za svaki slucaj ako dobije, telefon, Ipod, MP3, turpiju, makazice, novcanik, foto aparat, naocare za ronjenje, vodootporni sat… Sta onda prosecna Grkinja radi na plazi ako ne cita, ne maze nijedan deo tela I ne presvalici se na svakih pet minuta? Prica, naravno.

Prvi nalet starosedeoca obavljaju penzioneri, jedna ili dve babe dolaze oko deset na plazu naoruzane sa po nekoliko peskira i knjigom- njih rasprostiru na okolne lezaljke, same zauzimaju sredisnju poziciju kao matice i citaju sve do pojave podmlatka. Slede mame sa devojcicama, koje cim se pojave, pretvaraju usamljenu clanicu citalackog kluba u clanicu novog- debatnog. Videti dve Grkinje kako sede na plazi i cute ravno je postojanju zivota na Marsu (suska se da postoji ali jos nema dokaza). Debata je zucna I glasna, nema kraja i nema prekida, neki su skolni da posumnjaju da prestaje cak I kada se clanice pokupe i oko tri napuste plazu da bi skuvale rucak. Uvek zvuce kao da se svadjaju. Uvek imaju o cemu da pricaju iako se svakog dana vidjaju i provode pola dana zajedno. Covek bi pomsilio da ce onih nekoliko peskira koje je stara citacica prostrla biti dovoljno za sve clanice familije ali prevario bi se- oko podneva dolaze mladi, oni koji su se tek probudili, i nijednom ne zastajuci da udahnu vazduh, debatni klub prima novu clanicu postajuci sve glasniji. tad se od prilike donosi odluka da se pojede poneka krofna. svakog dana, bez izuzetka. Mahanjem se poziva lokalni prodavac krofni koji se uglavnom zove Dimitri, koga clanice naravno poznaju i sa kojim razmenjuju po nekoliko recenica apsolutno mu ne dozovoljvajuci da sam dodje do reci.

Jos jedna lepa osobina Grka kada dodju na plazu je sto svi sve poznaju, kao da su svi jedna velika porodica. Ko je gledao film “Moja velika mrsna pravoslavna svadba” i pomislio da je karikiran- prevario se! Osim sto su moje usi vise zaparala imena Jani, Dimitri i Kosta, nego Niko, ostalo se bas i ne razlikuje puno. Grci ne veruju u porodicu (koju je “ekonomski razvijeni” zapad okarakterisao kao zajednicu roditelja, dvoje plave dece u kariranim kosuljicama i psa), Grci veruju u familiju. U kojoj postoji bar tri Dimitrija, Janija i Koste. A plaza je pravo mesto da se pretrese svaciji privatni zivot, po cemu se bas i ne razlikuju od moje familije kada se okupi za velike verske praznike ili sahrane pa zapocnu price koje uvek imaju isto zaglavlje “Jel se secas ti one Ruze (kod Grka Eleni) sto se udala za onog debelog Misu (Jorgosa)... e pa, sretnem ja drugaricu njene cerke juce na pijaci, i znas sta mi kaze…”

Ipak, ne mogu da zamislim svoje babe i baba-tetke na plazi. Nekako, srpske babe nemaju taj osecaj za trac po vrelom pesku, sta ces, nisu na njemu odrasle. I kada bi otisle na plazu i okupile se neka bi sigurno izvadila strikeraj i pokvarila atmosferu- sto asocijacijom na hladno vreme kada vam je potrebno nesto strikano, sto jer se atmosfera apsolutne dokolice pokvarila. Cini mi se da srpska baba nikada ne bi tako uspesno kao grcka baba ne radila nista. Uopste, ne raditi nista smatram vestinom koja greskom nije postala olimpijska, pravom umetnoscu, takoreci- bozijim darom. Ko ume da ne radi nista taj ume puno. Ne mislim pritom na one koji ne rade nista jer ih mrzi da bilo sta urade, vec na one koji su sposobni da kazu radu “dosta” i odvoje deo svog vremena da samo i iskljucivo uzivaju.

Ja to ne umem, nazalost. ja na plazi ili turpijam nokat namazan u nijansu plave koju imam na brateli kupaceg, ili citam knjigu (na engleskom), ili slusam muziku, ili igram karte (ili jedem krofnu, ali necemo sad o tome…) Ne umem da samo sednem i pricam, satima, danima, iznova i iznova, i uvek zvucim tako zivo, veselo, a strancima neupucenim u grcku intonaciju i svadjalacki. Zato se divim Grcima kada dodju na plazu. Ljudi su tu disciplinu zaista podigli na visi nivo.