Izadjem ja tako na ritualno pred-rokovsko kafenisanje sa dve drugarice, i u cast uspesno zavrsenog ispita iz nacionalne arhitekture odlucimo da sednemo u Kafanu ? Lepo vreme, dobro drustvo i Beograd, pa jos ulica Kralja Petra koja u meni uvek probudi neku sentimentalnost, covek bi pomislio- sta ima bolje od toga? No, kako to uvek biva, pojavila se gospodjica Sudbina, cisto da ne bude sve savrseno. Da se ne opustim.

Gospodjicu Sudbinu (nije gospodja jer je previse okrutna da bi bila u braku sa nekim) volim da zamisljam kao bajkovito bice od magle, zenskog oblicja, ubojitog osecaja za tajming i razvijenog smisla za crni humor. Njena najbolja drugarica je Ironija a vrlo cesto se udruze i sa Neuzvracenom ljubavi, mada ne obavezno. Kod mene, ipak, skoro redovno. Gospodjica Sudbina se u poslednje vreme pojavljuje kao andjeo cuvar osobe za koju sumnjam da poseduje natprirodne moci- od njegovog pogleda pobledim, pocnem da drhtim i automatski zaboravljam o cemu sam pricala. Ponekad i svet oko mene izgubi boje i oblike, mada se trudim da mi se to vise ne desava.

Nekada mi je bilo dovoljno da on odluci da se spusti sa petog sprata na moj i da ga osetim jos dok se ne pomeri, jos dok mu je odluka da sidje bila u mislima. Ne, ne vidim ga, ne cujem ga, ne opazam ga nijednim medicinski ustanovljenim culom, ali jednostavno znam da silazi. Znam koje su cipele njegove jos dok im vidim samo djonove, znam kada se pojavi u hodniku na razdaljini od 10 metara iako sam bila okrenuta ledjima, znam kada udjem u bus u kome je on- znam i pre nego sto ga registrujem. I to moje nezeljeno “znanje” me ponekad zaista uzasava.

Verujem da se to desava i drugima, samo ne znam zbog cega. Da li smo zaista toliko osetljivi na mentalne, nevidljive nadrazaje, da li je to neki pra-civilizacijski instinkt primitivnog lovca na mamute (samo sto je moj mamut visok 1,80 i ima lepse kljove) koji je preostao sakriven u davno zaboravljenom genu pa se probudi samo kada naidje dovoljno privlacan plen? Ili je to ono sto nazivaju zenskom intuicijom? Mada, kada neko pomene zensku intuiciju asocira me na nesto pozitivno, a ova moja cimanja na boju njegovog dzempera dok je dzemper jos samo tackica u daljini ne moze nikako biti protumacena pozitivno- to je najgora nocna mora! I kao da nije dovoljno sto mu na jednom ramenu sedi Neuzvracena ljubav i ruga mi se, a ispred njega marsira Potpuna nezainteresovanost takodje isukana kao stit za moje eventualne napade pogledima, nego je jos i Sudbina nasla da se poigra samnom pa ga malo po malo skrece sa njegovog puta i gurka na moj. Vremenski rituali izmedju tih “slucajnih” susreta su pazljivo proracunati i poklapaju se sa vremenskim razmacima koliko je meni potrebno da zaboravim na njega. Nekada je to manje, nekada vise, ali cim se desi da nekoliko dana ne pomislim na gorepomenuti dzemper i ponosnog vlasnika istog, Sudbina namirise da sam se opustila i dodje da me pozdravi.

I tako ja slucajno ulazim u iste trole kao on, penjem se stepenicama dok se on spusta, a sada, posto je raspust- srecemo se i po ulicama. Pa da, zasto da ne, nije da u Beogradu moze da se prodje nekom drugom ulicom do zeljenog cilja!

I sto je najgore od svega- svaki put me zaboli. I svaki put me podseti koliko ga zelim a koliko on mene ne zeli. Dovoljan dokaz je sto se ja sva usplahirim kada osetim krajicak njegovog rukava da je zamakao za neki ugao dok bi on mogao da se sudari samnom i da se ne seti ko sam. Sudbina bas voli da me podseti na sve to.

Tako da, ako neko pomisli da smo veceras slucajno odabrale da sednemo u Kafanu ?, i da je on slucajno u slicno vreme morao da prodje niz Kralja Petra i to tako da mogu lepo da ga vidim a on mene, hvala bogu, ne, e, taj ce se grdno prevariti. Nista nije slucajno- sve je to rezija moje drage stare prijateljice Sudbine.