…nije ni nova ni cudna stvar. Manje poznata cinjenica, mozda i samo teorija, mada mi se vise cini kao namerno zataskavana istina, je da je Stefan Nemanja, veliki srpski vladar, prvi zupan, osnivac slavne dinastije, zapravo izabran medju svojom bracom za vrhovnog vladara jer je- proterao Bogumile.

Bogumili su verska sekta koja je tih godina bila izuzetno aktivna na prodrucju Balkana i cija ucenja nisu odgovarala crkvenom vrhu Carigrada. Bogumili su smatrali da je svaka vlast na zemlji data od djavola a ne od boga. Verovali su u dualizam bozanstava, tj, da postoje i dobar i zao bog. Da je dusa plemenita i zatvorena u materijalnosti tela, da tezi iz njega da se oslobodi. Da svestenici mogu biti i zene i muskarci. Bili su protiv telesnog kaznjavanja. Protiv ostavljanja priloga crkvi. Protiv crkvene hijerarhije. Govirli su da su strasni sud i apokalipsa izmisljeni kako bi se narod strahom drzao na uzici. Opismenjavali su zene, one su imale ista prava kao muskarci, bile su pisci, lekari, utielji, nijedno zanimanje im nije bilo nedostupno. Bili su vegetarijanci.

Vecina ideja Bogumila danas se nalazi u svakoj deklaraciji o ljudskim pravima ili ustavu. Vecina je prosto stvar zdravog razuma. Vecina, nazalost, ni danas nije u potpunosti prihvacena od strane drustva, pa je prosto neverovatno pomisliti da je ovakva grupa ljudi zivela na “zlom” Balkanu, nekada.

Koliko sam samo puta cula izgovore za glupost, ksenofobiju ili sovinizam, tipa- “ovo je Balkan”, “ovo je Srbija”. Geografija ne sme biti izgovor za agresiju i zatucanost. Nema zemlje na svetu koja nije u zavadi ni sa jednim komsijom, niti zemlje koja nikada ni sa kim nije ratovala. Ima jos teritorija na ovoj planeti koje su se vekovima “setkale” od jedne do druge pogranicne zemlje. Nismo mi izmisli rat, niti smo jedini pretrpaeli njegove posledice, da bismo za sve lose sto se u zemlji desava govorili- ovo je Srbija.

Odbijam da prihavtim da je moja zemlja leglo kriminala i nista vise. A takvima nas drugi vide. Takvima, nazalost, i sami sebe cesto vidimo i predstavljamo. Kao da smo vakcinisani protiv napredka, protiv obrazovanja i otvranja vidika, kao da kolektivno bolujemo od neke retke bolesti samo-destruktivnog konzervatizma, odbijajuci da prihvatimo terapiju, uporno ponavlajuci- ovo je Srbija. Nije Srbija naziv nasih boljki, ona je samo teritorija crvenom linojim odvojena na karti. Nas pravi problem je sto se iza nje krijemo, ubedjeni, da sve dok imamo krvavu istoriju zemlje i poginulih za otadzbinu mozemo sasvim legitimno da bacamo djubre po ulici, zvrljamo kulturne spomenike, krademo stekere i sijalice u zgradama, ne cistimo sneg ispred kuce, ne placamo kazne…

Za heroja nacije uzimamo coveka koji je krvlju ugusio intelektualnu manjinu ovog istog Balkana po kome danas pljujemo (i bukvalno i figurativno). Nemam pritom nista protiv Stefana Nemanje, on je bio pretendent na presto i to je bio njegov posao, zelim samo da istaknem ironiju istorije. Oni koji silom dolaze na vlast postaju slavni oci nacije, heroji kojima spevamo himne i stavljamo ih na korice uzbenika, dok one koji su se zalagali za osnovna prava coveka, ravnopravnst i obrazovanje, ni ne pominjemo. Danas se zene jos uvek tuku, vlada se strahom, bespotrebno se ubijaju zivotinje, nasiljem se resavaju svi problemi- jer zaboga, ovo je Srbija! Za koju onda, isti takvi, govore da se u srednjem veku na Dusanovom dvoru jelo zlatnim viljuskama, pa onda lome sopstveni grad posle svake utakmice, jer zgrada izgradjena u 19. veku od strane poznatog domaceg arhitekte naprosto nije dovoljno “srpska” za njih i samim tim nije zasluzila da prodje neostecena.

Ne dragi moji, mi smo isto kao i Karlo Veliki cupali meso sa kostiju rukama, ali je jos u 11. veku u ovoj nasoj Srbiji ravnopravnost, makar medju jednom grupom ljudi, bila prihvacena. Zasto se ne bismo, eventualno za promenu, ugledali na tu stranu svoje istorije, umesto sto zvrljamo javna dobra brojevima 1389 za koje vecina tih koji zvrljaju ni ne znaju sta zapravo znace.